Zastava, silom prilika, uspeva da nađe zamenu za delove koje više ne može da uvozi
Tokom burnih devedesetih godina, prosečna plata u Zastavi pala je i do neverovatnih 15 dolara.
Florida, predstavljena kao savremen automobile niže srednje klase, ovih godina je, nažalost, tavorila na proizvodnim trakama čekajući mnogobrojne delove iz domaćih i inostranih fabrika.
Rat i sankcije doveli su do gubitka tržišta van Srbije i drastičnog pada kupovne moći stanovništva, a aprila 1999. usledilo je i bombardovanje fabrike.
Tako je Florida propustila šansu za ostvarenje većeg uspeha.
Tokom 1992. Zastava je ukupno proizvela samo 24.000 automobila, dok je 1993. i 1994. godine sa traka sišlo samo sedam hiljada.
U tom periodu sankcije uništavaju jugoslovensku industriju. Pored nemogućnosti plasiranja proizvoda na strana tržišta, embargo izaziva i nestašicu sirovina.
Nivo srpske industrijske proizvodnje 1993. opada za 40%, a maloprodaja za 70%. Pritom posao gubi oko 60% radnika u fabrikama.
Ipak, grupacija Zastava, u okviru koje posluje 47 kompanija, nastavlja da proizvodi kamione, putnička i specijalna vozila, kao i razne komponente. Direktno zapošljava 36.000 ljudi, od toga 20.000 u Kragujevcu. Oko 13.000 Kragujevčana radi u fabrici automobila, dok je 3.000 angažovano na proizvodnji kamiona.
Zastava, silom prilika, uspeva da nađe zamenu za delove koje više ne može da uvozi.
Prototip pod imenom Florida Pick-up pojavljuje se 1995. godine, a krajem 1998. kreće u serijsku proizvodnju u somborskoj fabrici Specijalni automobili
Prototip pod imenom Florida Pick-up pojavljuje se 1995. godine, a krajem 1998. kreće u serijsku proizvodnju u somborskoj fabrici Specijalni automobili. Zahvaljujući novom zadnjem vešanju, ovaj automobil ima korisnu nosivost od 630 do 690 kg i zapreminu tovarnog prostora od 1.14 do 3.48 kubnih metara u zavisnosti da li je reč o otvorenoj pick-up ili zatvorenoj Poly verziji.
Godinu dana kasnije stiže i Florida u luksuznoj Business varijanti.
Devedesetih se pričalo o potencijalnoj saradnji sa južnokorejskim „Daevuom“. Obnovljeni su i pregovori sa „Fijatom“, a započinju i prvi razgovori sa predstavnicima „Pežoa“ u cilju uspostavljanja dugoročne saradnje, koja bi u Kragujevcu otvorila nova radna mesta i pomogla Zastavi da se vrati u svetske tokove.
Međutim, sankcije su se ponovo pokazale na delu, pa su prvi rezultati ovih napora izašli na videlo tek 2002. godine.
Ohrabrena, Zastava planira da tokom 1999. proizvede 25.000 automobila, u odnosu na 13.500 komada godinu dana ranije. U planu je i 2.000 kamiona, što je drastično veći broj u odnosu na samo 200 iz 1997. godine.
Ipak, 1999. će biti jedna od najgorih u čitavoj „Zastavinoj“ istoriji.
Uprkos svim nevoljama, Zastavina elektrana/toplana je nastavila da obezbeđuje grejanje za čitav Kragujevac, čije su škole, bolnice i oko 15.000 stanova zavisili od njene struje, komprimovanog vazduha, tople vode, industrijske pare i demineralizovane vode.
Tako je elektrana/toplana 1999. godine postala legitimna meta tokom bombardovanja u kojem su jednako napadani vojni i civilni ciljevi širom Srbije.
Zastavini radnici su formirali živi štiti i uputili otvoreno pismo NATO-u
Zastavini radnici su formirali živi štiti i uputili otvoreno pismo NATO-u:
„Mi, radnici Zastave i stanovnici Kragujevca, plašimo se za svoju budućnost“. „Sada se pitamo da li uopšte imamo bilo kakvu budućnost. Naša deca su gladna, a njihove oči ispunjene strahom. Nemamo više odgovora na njihova pitanja“.
Tokom bombardovanja, različit nivo razaranja pretrpeli su fabrika automobila i kamiona, elektrana/toplana, kao i livnice. Zastava je bombardovana dva puta; rano ujutro na Veliki petak, 09. aprila i u ponedeljak, 12. aprila, sa ukupno 21 projektilom i bombom. Oko 140 Zastavinih radnika je povređeno tokom prvog napada i još 36 tokom drugog. šteta samo na elektrani/toplani je procenjena na 46 miliona tadašnjih maraka, dok je totalna šteta dostigla čitavih 500 miliona maraka.
Kovačnica, osnovana 1936. godine, bila je najteže pogođena. Iz njenih pogona su izlazile komponente za poljoprivredne mašine, kamione, pružni saobraćaj, a bio je uspostavljen limitiran izvoz u Nemačku i češku.
Međutim, možda je najveći problem bilo uništenje farbare, automatizovane linije koja je počela sa radom kada je krenuo izvoz modela Yugo u Ameriku, 10. jula 1985. godine. Robote sa ove linije isporučili su Siemens i Ralsberg iz Nemačke i Jaco iz Italije.
Kompjuterski centar, vredan deset miliona dolara, koji se sastojao od dva velika IBM servera i koji je baratao podacima iz svih Zastavinih fabrika širom Srbije, takođe je uništen.
„Ukoliko bismo uzeli u obzir sve fabrike u Srbiji koje su deo grupacije Zastava, došli bismo do podatka da je ugrožen opstanak oko 200.000 ljudi“, predočio je Zastavin predstavnik grupi stranih novinara koji su obilazili ruševine u Kragujevcu. Pritom je oko 60.000 ljudi u Srbiji direktno zapošljeno u proizvodnji automobila. Oko 120 kooperanata suočilo se sa bankrotom, dok mnogi analitičari za Zapada smatraju da više ne postoje nikakve šanse da se u Zastavi obnovi proizvodnja automobila.
Opet, kompanija će se oporaviti
Prkoseći predviđanjima stručnjaka, Zastava je ponovo uspostavila proizvodnju na jesen 1999. godine - 144 godine star gigant ne može se uništiti preko noći. Zastavini radnici su i do sada mnogo puta pokazali nenadmašnu inovativnost i sposobnost improvizacije.
Direktor Miljko Kokić će 2003. sa ponosom u razgovoru sa novinarom Financial Times magazina reći da su Zastavini radnici radili prekovremeno kako bi sanirali štetu, impovizujući na razne načine prilikom popravke proizvodnih linija.
„Sa rastom zarada i trenutnom platom od 150 dolara, oni ne žele da odustanu sada ... Ova fabrika je sve što imamo“, konkretan je bio Kokić.
„Nismo imali drugog izbora osim da nastavimo dalje“, rekao je komercijalni direktor Vladeta Kostić 2005. godine objašnjavajući italijanskom timu koji je posetio fabriku u sklopu snimanja dokumentarnog filma „Planeta Zastava“.
Procenjujući štetu od bombardovanja, predsednik grupacije Zastava bio je ohrabren ponuđenom pomoći od strane aktuelnih i bivših poslovnih partnera, kao i visokim moralom zaposlenih koji su nastavili da dolaze na posao svakog jutra. Obećao je da će sve teškoće biti savladane - najviše zahvaljujući radnicima, vladi i poslovnim partnerima.
Do jula 1999. godine, trideset dana nakon završetka tromesečnog bombardovanja, napravljen je plan za obnovu Zastave, jer se pomažući njoj pomaže i pravoj vojsci od 226 kooperanata koji su direktno vezani za proizvodnju, kao i još veći broj malih firmi indikretno povezanih.
Po tadašnjim predviđanjima, za ponovno pokretanje proizvodnje, bilo je potrebno skoro 90 miliona dolara i nadljudski napor svih zaposlenih, naravno. Iz Zastave je stiglo i obećanje da će proces obnove finansirati i prodajom 3.500 već proizvedenih vozila. Preostalih 70% je putem kredita trebalo da obezbedi država.